U malenom selu, na rubu guste šume, živjela je udovica s osmero djece. Sedam sinova, jaki i zdravi, ali pohlepni, nikada nisu pomagali majci. Jedina kći, krhka djevojčica s očima sjajnim poput jutarnjeg sunca, bila je majčina radost i nada. Djevojčica je sjedila po strani, tiha i promišljena, dok su njezina braća halapljivo jela.
Jednog dana, majka, iscrpljena tugom i boli, izgovorila je sudbonosne riječi. U trenu, njezini sinovi pretvorili su se u crne rode i odletjeli u nebo, ostavljajući majku i djevojčicu same. Djevojčica je stajala zbunjena, dok su suze tekle niz majčino lice.
Godine su prolazile, a djevojčica je izrasla u prekrasnu mladu ženu. Svakog dana tražila je svoju braću uz rijeku, no crne rode su rijetko dolazile. Jednog dana, odlučna pronaći ih, došla je do mudraca na rubu sela. Mudri starac ju je upoznao s iskušenjem koje mora proći kako bi vratila svoju braću.
Djevojka je prihvatila zavjet trogodišnje šutnje i krenula na put prema mjestu gdje voda prestaje teći. Hodala je danima, prolazeći kroz šume i planine, sve dok nije stigla do otočića s kolibom. Tamo ju je dočekala stara žena, koja ju je uputila u težinu zavjeta.
Na povratku kući, djevojka je pronašla utočište u dvorcu gdje se pripremao veliki bal. Kraljević, očaran njezinom pojavom, odlučio ju je upoznati. Kraljević je bio privučen njezinom šutnjom i odlučio ju je oženiti unatoč protivljenju majke, što je dovelo do napetosti u dvorcu.
Na dan pogubljenja, mlada kraljica stajala je na obali rijeke, optužena za zločin koji nije počinila. Dok su crne rode nadlijetale rijeku, pretvorile su se natrag u njezinu braću. Braća su spasila njihovu kćer i razotkrila istinu, vraćajući pravdu i mir.
Kraljević je u zagrljaju svoje žene shvatio snagu njezine ljubavi i žrtve. Zajedno su prigrlili svoju kćer Horugvicu, koja je rasla u ljubavi i sreći. Selo je postalo simbol nade, a priča o hrabroj djevojci prenosila se kroz generacije, inspirirajući ljubav i vjeru.
